top of page

POVIJEST MARJANA

Od davnine su Splićani štitili Marjan od uništavanja njegovih ljepota. Sjeverna strana poluotoka Marjana u 12. st. bila je pokrivena općinskom šumom. Za vrijeme izgradnje crkvice sv. Nikole (1219. godine) javljaju se prvi podaci o zaštiti zelenila na Marjanu koji se tada zvao Mons Serranda ili Serra. Ova imena dolaze od talijanskog glagola serrare, što znači zatvoriti. Zatvorenost Marjana odnosila se na zabranu ulaska u Marjan te time i sprječavanja njegovog pustošenja.


Statutom grada Splita iz 1312. godine, strogim je odredbama zabranjena sječa drva i  ispaša stoke. Bile su predviđene visoke novčane kazne za prijestupnike i neodgovorne čuvare Marjana.

Relativno bujna vegetacija Marjana zadržala je izvornost svog izgleda sve do polovice 18. st. Osjetna devastacija biljnog pokrova započela je u vrijeme slabljenja moći mletačke vlasti, koja se zbog svog propadanja sve manje brine o gradu, pa tako i o Marjanu. Dolazi do sve češćeg nepoštivanja Splitskog statuta i Marjan dobiva obešumljenu, golu, krašku fizionomiju. Takav lijepi, ali goli Marjan opisao je u svojim spjevovima i splitski pjesnik Luka Botić.

Počeci obnove šume započeli su 1852. godine sadnjom borova na predjelu Židovskog groblja. Pošumljavanje je  nastavljeno  1882. godine, zalaganjem prof. Jurja Kolombatovića koji je samoinicijativno sa svojim đacima i još nekim građanima  krenuo u akciju sadnje. Od 1884. godine Marjan se sustavno pošumljava, te je godine 1903. završeno pokrivanje njegovog istočnog dijela (sa Židovskim grobljem), do prvog vrha. Te 1903. godine osnovano je Društvo „Marjan“.

Zbog prirodnih osobitosti i jedinstvenog pejzaža marjanska šuma je 1964. godine, rješenjem Zavoda za zaštitu prirode, proglašena posebno zaštićenim rezervatom prirodnog predjela i svrstana u kategoriju park-šume. To je jedna od prvih uspješno podignutih šumskih površina umjetnim pošumljavanjem na području jadranskog krša.

Tragom povijesnih dokumenata, može se pretpostaviti da se u dalekoj prošlosti zbog utjecaja klimatskog faktora i geografske konfiguracije, u harmoničnim biocenotičkim odnosima razvijala na ovom području zajednica šume i makije česmine ili crnike značajne za asocijaciju Orno-Quercetum ilicis (Horvatić 1963). Česmina, crni jasen, crni grab, planika, lopočika, tršljika, šparožina, vrisovi i divlje ruže dominirali su ovim područjem.

Destruktivnim djelovanjem antropogenog karaktera ova zajednica degradira i ustupa mjesto nižim vegetacijskim tipovima kao što su makija, garizi (niske, prorijeđene, heliofilne šikare), travnjaci i kamenjare. Na flornom fundusu tipa vegetacije makije niknula je šuma alepskog bora (Pinus halepensis), te je sjeverna strana Marjana zasađena tom monokulturom. Monotoniju monosastojine alepskog bora ugodno remeti pojava čempresa (Cupressus sempervirens var. pyramidalis, Cupressus sempervirens var. horisontalis).

Osim ovih biljnih vrsta, sađen je još u manjim grupama ili kao soliter:

  • pinjol - Pinus pinea

  • primorski bor - Pinus pinaster

  • dalmatinski crni bor - Pinus maritima dalmatica

  • brucijski bor - Pinus brutia

  • himalajski cedar - Cedrus deodara

  • libanonski cedar - Cedrus libani


Na ovom malom, ali interesantnom fitocenološkom području kompleksnim djelovanjem abiotskih i biotskih faktora te vrlo značajnim i aktivnim utjecajem čovjeka nastao je današnji tip vegetacije na Marjanu.

bottom of page