Ime Marjan rimskog je podrijetla tj. „praedium“ ili „fundus Marianum“. Prvi put spominje se u oporuci priora Petra u prvoj polovici VIII stoljeća kao Marulianus, a zatim Mergnanus, Murnanus, Marnanus, Murnano, Marnano, Mergnano, Mernjan, Marglian, Mirgnan, Megnan, a sreće se i ime Mons Kyrie eleison prema crkvenim procesijama i blagoslovu polja koji se obavljao na njemu.
Kao najstariji tragovi ljudskog života na području Marjana navode se prahistorijski ostaci na brežuljku Bambina glavica, na južnoj padini brda. Od rimskog doba susreću se razna imena vezana za Marjan kao što su Marulianus, Marnanus, ali i Mons Kyrielson prema vjerskim procesijama koje su se na njemu obavljale.
Tragove Rimljana nalazimo i na rimskoj karti (u obliku tzv. Tabula Peutingeriana) na kojoj je označen, još prije gradnje Dioklecijanove palače, na rtu Marjana hram Dijane, božice lova, i put od naselja Spalatum do njega. To svjedoči da je Marjan tada bio šumovit, najvjerojatnije obrastao bjelogoričnom hrastovom šumom. Već u srednjem vijeku (IV stoljeće) nalazimo u splitskom statutu na zabranu za sječu drva i na prve čuvare Marjana, što pokazuje brigu tadašnjih vlasti za zaštitom ovog područja. Pustinjački život na Marjanu je bio razvijen već u srednjem vijeku. Marjanska eremitaža sa Svetilištem sv.Cirijaka vezana je u tradiciji za lik sv.Jeronima, koji je tu navodno živio u samoći. Pustinjaštvo je osobito oživjelo u doba renesanse u XV. i XVI. stoljeću.
U kasnijem dobu mletačke uprave Splitom, a osobito u doba turskih ratova, ne provodi se više strogi nadzor marjanske bjelogorične šume i ona, uslijed nemilosrdnih sječa, potpuno nestaje. Tek krajem 19. stoljeća Marjan se počinje sustavno pošumljavati i on poprima sasvim drukčiji izgled. Danas je Marjan zaštićena park šuma koja svojim posjetiteljima nudi razne mogućnosti: od odmora u tišini i hladu guste borove šume do kulturnih, povijesnih, ugostiteljskih i rekreativno-sportskih sadržaja.